Valter A. Elvel u knjizi „Sažet evanđeoski rečnik teologije" definiše ekumenizam kao „organizovani napor da se dođe do saradnje i jedinstva među hrišćanima". Na međunarodnom nivou, Svetski sabor crkava ovako predstavlja ekumenizam i svoju svrhu: „Svetski sabor crkava je društvo crkava koje ispovedaju Gospoda Isusa Hrista kao Boga i Spasitelja u skladu sa Svetim pismom i stoga, žele da ispune svoj zajednički poziv na slavu jednog Boga, Oca, Sina i Svetoga Duha. To je zajednica crkava na putu ka vidljivom jedinstvu u jednoj veri i jednom zajedništvu pričešća (euharistije), koje se izražava kroz slavljenje i u zajedničkom životu u Hristu. Sabor teži da se razvija ka ovom zajednštvu, kao što se Isus molio za svoje sledbenike „kako bi svet poverovao" (Jovan 17:21) (www.wcc-coe.org). Dokument koji se zove „Evanđeoski i katolički hrišćani zajedno: hrišćanska misija u trećem milenijumu", izdat 1994. godine koji su podržali neki istaknuti predstavnici evanđeoskog hrišćanstva i rimokatolicizma je još jedan primer ekumenizma.
Ekumenizam može i šire da se definiše: „pokret koji promoviše svetsko jedinstvo među svim religijama putem šire saradnje". Na primer, hrišćanski sveštenik može da pozove muslimanskog imama da govori za propovedaonicom ili crkva može da se okupi u hinduističkom hramu da bi održala zajedničku molitvu. Definisan na ovaj način, ekumenizam je, sasvim sigurno, pogrešan. Ne treba da „vučemo jaram sa nevernicima" (2. Korinćanima 6:14; vidi, takođe, Galatima 1:6-9). Svetlost i tama nemaju ništa zajedničko.
U ovom članku, ograničićemo definiciju ekumenizma na „kretati se prema jedinstvu među hrišćanskim grupama". Postavlja se pravo pitanje da li su ekumenski poduhvati ispravni i biblijski? Da li treba da budemo uključeni sa drugim „hrišćanima" u zajedničkim poduhvatima lokalno, na nacionalnom i međunarodnom nivou? Odgovor nije apsolutan. Naravno, jedinstvo među pravim hrišćanima je bitno (Psalam 133:1; Jovan 17:22). Ali, šta ako neki od onih koji ispovedaju hrišćanstvo, u stvari, poriču određene osnove vere? Svaka situacija mora da se pojedinačno razmotri. Evo nekoliko pitanja koja će nam pomoći da donesemo odluke koje odaju počast Bogu u vezi sa ekumenizmom:
Prvo, da li su svi oni koji se udružuju zaista hrišćani u biblijskom smislu reči? Mnogi ljudi i organizacije pominju ime Isusa Hrista i čak navode da je On Gospod, ali jasno odbacuju ono što Biblija kaže o Njemu. Očigledni primeri ovoga su mormoni i Jehovini svedoci, koji se zovu sledbenicima Isusa Hrista i tvrde da su „hrišćani", a ipak poriču ono što Biblija govori u vezi sa Isusovom prirodom i delom. Manje očigledan primer je liberalno hrišćanstvo. Liberalno hrišćanstvo nalazi se u skoro svakoj crkvi, i iako liči na hrišćanstvo, obično odbacuje nekoliko suštinskih istina. Liberali često poriču ili umanjuju nadahnuće i autoritet Biblije (2. Timoteju 3:16), isključivu prirodu spasenja u Hristu (Jovan 14:6; 1. Timoteju 2:5) i potpunu zavisnost od Božije blagodati za spasenje, nezavisno od ljudskih dela (Rimljanima 3:24, 28; Galatima 2:16; Efescima 2:8-9).
Danas postoji veliki naglasak na ekumenskom zajednštvu među evanđeoskim hrišćanima i rimokatolicima. Oni koji promovišu takvo jedinstvo kažu da su obe grupe hrišćanske i da oba sistema vere odaju počast Bogu. Ali, postoje znatne razlike između dve grupe. Biblijsko hrišćanstvo i rimokatoličanstvo su dve različite religije koje praktikuju razlčite stvari i drugačije gledaju na to kako se osoba spašava, na autoritet Biblije, sveštenstvo naroda, prirodu čoveka, Hristovo delo na krstu itd. Lista nepomirljivih setvari između onog što Biblija govori i onog što govori rimokatolička crkva čini ovaj zajednički poduhvat među ovim dvema grupama nemogućim. Oni koji to poriču nisu iskreni u vezi sa onim u šta veruju, bez obzira na čijoj su strani. Svaki katolik koji ozbiljno shvata svoju veru odbaciće ono što ozbiljni evanđeoski hrišćanin veruje i obrnuto.
Jedan od argumenata ekumenizma je da, često teološki suprotstavljene grupe, imaju isto mišljenje po nekim pitanjima. Biblijsko hrišćanstvo uglavnom se čvrsto suprotstavlja pobačaju, ima tradicionalan pogled na porodicu, ubeđenje da treba da se brine za beskućnike i bolesne, želju za pravdom u svetu. Druge grupe, koje možda nemaju biblijsku teologiju, mogu imati iste stavove. Zato je nekad veliko iskušenje da se udruže snage radi ostvarivanja zajedničkih ciljeva. Ovo vodi do sledećeg pitanja.
Drugo, šta je krajnji cilj ekumenskog poduhvata? Biblija daje jasna upustva kako hrišćanin koji veruje u Bibliju treba da živi. Kološanima 3:17 kaže ovo: „I sve što god činite rečju ili delom, sve činite u ime Gospoda Isusa, zahvaljujući Bogu kroz Njega″. Što se tiče naše komunikacije sa izgubljenima, Isus kaže u Mateju 5:16: „Tako neka zasvetli vaša svetlost pred ljudima, da vide vaša dobra dela i proslave Oca vašega koji je na nebesima″. Matej 28:18-20 i 1. Korinćanima 2:2 čini evanđelje vrhunskim prioritetom. Sve što činimo treba da oda počast i slavu Bogu, treba da živimo u dobrim delima pred izgubljenim, umirućim svetom i da svetu donesemo poruku evanđelja koja menja život. Učestvovanje u Hristovoj smrti i vasksenju donosi slavu Bogu i treba da motiviše našu komunikaciju sa svetom.
Što se tice ekumenskih poduhvata, treba da se zapitamo da li se ovi ciljevi slede. Često je širenje evanđelja naknadna zamisao, ako se, na to, uopšte misli. Umesto evanđelja, ekumenizam se usredsređuje na političku ili društvenu poruku. Umesto da se teži ka tome da se preobražavaju srca, ekumenski napori usmeravaju se ka preobražavanju sredina – političke, društvene ili finansijske. Krajnji cilj naših postupaka treba da bude spasenje izgubljenih grešnika (Efescima 2:1-3). Nebeski anđeli se raduju zbog jednog grešnika koji se pokaje (Luka 15:10). Ništa u Bibljii ne govori o tome da se anđeli raduju kada se donese zakon, kada se iskopa bunar ili kada se poploča ulica. (Nema ništa loše u tome da se ove stvari čine, ali ne sme se dozvoliti da one zasene evanđelje). Dok razmišljamo o ekumenskim poduhvatima, treba da vodimo računa o tome da se Božije carstvo širi kroz evangelizaciju.
Kao zaključak, da li treba da budemo uključeni u ekumensku saradnju sa drugim hrišćanskim crkvama i drugim grupama vernika? Ako ne postoji doktrinalni kompromis po pitanju osnovnih hrišćanskih uverenja, ako se evanđelje ne umanjuje ili ne ignoriše, ako vernici mogu da održe jasno svedočanstvo pred svetom i ako se Bog proslavlja, onda možemo slobodno i radosno da se udružimo sa drugim vernicima u radu u Božijem carstvu.
Ekumenizam i pravoslavlje
EKUMENIZAM
episkop Artemije
Kako pravoslavni hrišćanin (monah ili mirjanin) treba da gleda na nepravoslavnog čovjeka (Jevrejina, muslimana, rimokatolika, protestanta…)? Smije li pravoslavac da uđe u nepravoslavnu bogomolju? Smije li da prisustvuje nepravoslavnom molitvenom obredu i skupu, a smije li da učestvuje molitveno u njemu?
U jednom pitanju mnogo pitanja. A u svima njima – jedno pitanje. Pitanje koje nameće naše vrijeme, vrijeme obremenjeno teorijskim i praktičnim ekumenizmom, vrijeme kada su mnoge vrijednosti, i moralne i duhovne, dovedene u pitanje. Nekada su ljudi zamislili da grade Vavilonsku Kulu, pa je po volji Božijoj nastala pometnja jezika i rasijanje naroda. Danas pak mnogi žele da grade Kulu ujedinjenog hrišćanstva no ne na Hristu – Istini, nego na kompromisu između istine i laži, svjetlosti i tame, Hrista i Velijara, i doveli su do pometnje kako među pravoslavnim vjernicima tako i među vječnim vrijednostima, moralnim i duhovnim.
A Ekumenizam! Šta je to? To je izmišljotina one iste iskonske Zmije ( koji je „đavo i satana“, Otkr. 12,9) koja je našim Praroditeljima u raju predložila da postanu bogovi, ali ne pomoću Boga, nego nasuprot Boga, a pomoću đavola. Tako I današnji ekumenisti, žele da ostvare jedinstvo hrišćana za koje se Hristos molio u svojoj prvosvešteničkoj molitvi (pred stradanje, vidi Jn. 17,21) ali ne na Istinu i u Istini nego na kompromisu, laži, licemjerju. Ne na vjeri u sve što je Hristos otkrio i ljudima na spasenje ostavio u Crkvi svojoj nego na relativizaciji svega pa i same Crkve. Taj projekat su izumjeli protestanti a prihvatili svi ostali, nažalost i mnogi „pravoslavni“ pastiri (episkopi i sveštenici) koji su sa teorijskog ekumenizma (dijalog sa nepravoslavnima) uveliko prešli na praktični ekumenizam izražavan i projavljivan u zajedničkim molitvama i bogosluženjima pa negdje čak i u zajedničkom pričešćivanju (intercomunnion-u).
No, to nije dovelo do postavljenog cilja – ujedinjenja „svih crkava“ nego do nebivale sablazni, smutnji i deoba u Jednoj i Jedinoj Crkvi Hristovoj, Crkvi pravoslavnoj. I u naše vrijeme (kao mnogo puta u istoriji Crkve) ispunjavaju se riječi Hristove da Crkvu Njegovu ni vrata pakla neće nadvladati (Mt. 16,18). I zaista, u svakoj pomjesnoj Pravoslavnoj Crkvi ima onih (među klirom i narodom) koji ne pristaju i ne prihvataju otrov ekumenizma ma u kakvim oblandama se nudio i servirao. Oni i jesu i ostaju „Crkva Boga živoga, stub i tvrđava istine“ (1. Tim. 5). Tu Crkvu zaista vrata pakla nikad neće nadvladati jer je Istinit Onaj koji je to obećao onima koji Ga ljube.
Pitanje je kako ti pravoslavni hrišćani (monasi ili mirjani) treba da gledaju na nepravoslavnog čovjeka? Kao na svog teško bolesnog brata po tijelu (svi smo od jednog Adama) sa bolom, samilošću i ljubavlju. Što je brat bolesniji sve veću ljubav prema njemu treba pokazivati. Što se tiče ljudskih odnosa i ovozemaljskih potreba ponašati se prema svim ljudima na isti način. Svima ukazivati dužno poštovanje, pomoć u bilo čemu ovozemaljskom, spremnost da se za bližnjeg (svakog čovjeka) bez obzira na vjeru ili bilo koje druge razlike svojstvene ljudima, ako treba i život položi. To je nauka jevanđeljska, to je nauka svetootačka, to je nauka Crkve pravoslavne (vidi priču o Milostivom Samarjaninu, Lk. 10, 25-37). Tada i samo tako pravoslavni hrišćanin postupa kao istinski sluga Božiji, sluga Boga koji zapovijeda suncu svome da greje i zle i dobre, i kiši svojoj da pada i pravednima i nepravednima (Mt. 5,45).
Tako sve dok ostajemo na polju čisto biološkom,ovostranom, na polju bioloških potreba. Međutim, kada je u pitanju odnos pravoslavaca kao vjernika, člana Crkve Hristove prema nekome ko taj nije (pa bio on Jevrejin, neznabožac – ateista, musliman, rimokatolik, protestant ili bilo šta drugo u vjerskom pogledu), stvari se mijenjaju iz temelja. Tu pravoslavac (ukoliko želi da to i ostane) ne smije prestupiti granice svoje vjere, pomjeriti međe koje postaviše Oci naši i miješati vjeru svoju sa tuđom, praviti i ići na kompromise, tražiti neke dodirne tačke (minimum) sa inoslavnima radi nekog lažnog (prolaznog, ovozemaljskog) cilja. To znači da pravoslavni sa nepravoslavnima ne može imati nikakve vjerske obrede ili molitvene zajednice. On se ne može moliti sa njima. O tome govore i mnogi sveti Kanoni Crkve Pravoslavne. Ali se može i treba moliti za njih. Moliti se da ih Gospod prosveti, umudri i uputi na put spasenja, na put povratka i prisajedinjenja Jednoj Svetoj Sabornoj i Apostolkoj Crkvi izvan koje i mimo koje nema spasenja. Na tu molitvu za „nepravoslavne“ pravoslavca pokreće i treba da pokreće istinska ljubav prema njima. Jer po svetom ocu Justinu Đelijskom samo je ona ljubav prava i istinska koja bližnjem osigurava život vječni (spasenje). Tu ljubav pokazuje Sveta Crkva pravoslavna moleći se neprekidno u svojim svetim molitvama „za sve i sva“: „Zabludele od pravoslavne vjere, jeretike i otpadnike, prizovi poznanju istine: nehrišćane prosveti da bi Te poznali, grešnike privedi pokajanju…“(Akatist Isusu Sladčajšem). No Crkva nema nikakvu silu ni vlast da nekog primora na jedinstvo u vjeri sa Njom, da postane Njen član. Čak i kad bi mogla ne bi to činila, jer bi to bila tiranija a ne ljubav.
Najzad poslednje pitanje pokazuje izvjesnu gradaciju. „Smije li pravoslavac samo da uđe u nepravoslavnu bogomolju?“ Načelno smije! Ali, odmah se postavlja pitanje pobude i namjere: radi čega? Da li je u pitanju puka radoznalost, naučni pristup i proučavanje takvog objekta, poštovanje i pijetet, da bi se unutra molio (pa majkar i sam)? Od namjere, dakle, i cilja njegov ulazak dobija i moralnu kvalifikaciju. I sveti apostol Pavle kaže: „Sve mi je slobodno (dozvoljeno) ali mi nije na korist. Tako i „samo“ ulazak u nepravoslavnu bogomolju, samo po sebi nije grijeh i zlo, ali to može da bude zavisno od naše namjere. Sveti Vasilije Veliki izričito govori: „Ne doprinosi slavljenju Imena Božijega onaj ko se divi učenju nepravoslavnih“. Dakle, ni divljenje njihovim „bogomoljama“ a još manje molitveno opštenje sa njima.
„Smije li da prisustvuje nepravoslavnom obredu i skupu?“ Sve što je rečeno za prethodno pitanje, važi i za ovo. Ništa se nema ni dodati ni oduzeti.
„A smije li molitveno da učestvuje u njemu?“ E to ne smije. Ni pod kakvim uslovima ili okolnostima. Prinudom ili silom, jer bi time pogazio sve pozitivne Kanone i propise svoje Crkve pravoslavne i prestao bi biti njen član.
Neka ovaj kratak odgovor na ovo sudbinsko pitanje bude makar jedna strelica kraj puta „koji vodi u život vječni“ da savremeni pravoslavci nebi sa njega skrenuli i zalutali na mnogobrojnim stazama i puteljcima koji su trasirali ljudi svojim umom, a koji svi vode – u propast vječnu.
Mir ti i blagoslov od Gospoda.
Sveti Maksim Ispovjednik
O JERETICIMA
…..Ja ne želim da se jeretici muče, niti se radujem njihovom zlu – Bože sačuvaj! – nego se većma radujem i zajednički veselim njihovom obraćenju. Jer šta može biti milije vjernima nego da vide da se rasijana djeca Božija sabiraju u jedno. Ja nijesam toliko pomahnitao da savjetujem da se nemilost više cijeni od čovjekoljublja. Naprotiv, savjetujem da treba sa pažnjom i iskustvom činiti i tvoriti dobro svim ljudima, i biti svima sve (1. Kor. 9,22) kako je kome potrebno. Pritom, jedino želim i savjetujem, jereticima kao jereticima ne treba pomagati na podršku njihovog bezumnog vjerovanja, nego tu treba biti oštar i nepomirljiv. Jer ja ne nazivam ljubavlju nego čovjekomržnjom i otpadanjem od Božanske ljubavi kad neko potpomaže jeretičku zabludu, na veću propast onih ljudi koji se drže te zablude.