CRKVA JE BOŽIJI LJUBLJENI NAROD

Biblijska čitanja: Efescima 4,1-16; 1.Petrova 2,4-10.

Biblija jasno uči da je samo jedna Crkva dovedena u Božiju prisutnost i ona mu pripada; ali isto tako čini jasnim da Crkva može biti gledana sa dva aspekta - kako nevidljiva i vidljiva. Primivši Hrista kao Gospoda i Spasitelja odmah postajemo članovi nevidljive Crkve. Ali kao iskreni vernici moramo izjednačiti sebe sa Njegovim ljudima ovde na Zemlji, a to činimo uključujući se u zajednicu vernika, time što ćemo javno ispvoedati veru. Ako prethodno nismo bili kršteni, iniciramo se u Crkvu kroz tu svetu Tajnu, kao deo našeg vidljivog ispovedanja vere u Hrista. Govorimo o ovome delu kao uključivanje u Crkvu.

Crkva kao nevidljiva poznata je samo Bogu i uključuje sav izbor, svih vremena od početka do kraja. Crkva kao vidljiva, sa druge strane, sastoji se od svih koji ispovedaju pravu veru u ovome svetu, zajedno sa svojom decom.

Moguće je da neko od izabranih, premda je došao pravoj spoznaji Hrista u ovome životu, nikada neće biti priključen vidljivoj Crkvi. Lopov ma krstu, na primer, nikada nije imao prilike da bude kršten ili da bude primljen u vidljivu zajednicu Božijeg naroda. Sa druge strane, za neke je moguće javno da priznaju istoriju vere (uključujući se u vidljivu Crkvu) koji to zaista nisu mislili - nikada nisu iskreno poverovali u Hrista kao svoga Spasitelja i Gospoda. Simon vračar je bio kršten i primljen u crkvu u Samariji (Dela 8,13), ali kada je pokušao kupiti moć Svetoga Duha Petar je rekao: Nema za tebe dela i udela u ovoj stvari, jer tvoje srce nije pravo pred Bogom. (Dela 8,21) Simon je bio jedno vreme član vidljive Crkve, ali ne nevidljive Crkve.

Ovakvo stanje će postojati do savršenstva, budući da je Bog ono poverio palom čoveku koji ne može videti srca članova prilikom verovatnog priznanja vere za ulazak u vidljivu Crkvu. Nakon što Hristos ponovo dođe i razdvoji ovce od jaraca (vidi Matej 25,31-46), vidljiva i nevidljiva Crkva će biti jedna ista.

Crkva u biblijskoj istoriji

U ovom odlomku ćemo na Crkvu gledati prvenstveno kao na vidljivu. Od početka istorije spasenja, Bog je razlikovao one koji mu pripadaju od onih koji su u svetu. U svojoj prvoj izjavi otkupljenja obećao je da će se ostvariti kroz ženino seme kroz koje će Spasitelj doći (Postanje 3,15). Onima koji su verovali tom obećanju postali su deo ženinog semena - vidljiva Crkva - u kasnijoj istoriji linije Seta i Kajina su izražene kao odvojene, jedna verna, druga neverna.

Nije se dogodilo pre Avrama da je jedna posebna porodica izdvojena od ostatka sveta da bi bila vidljivi Božiji narod. Drugim rečima, Avrahamovim Savezom službeno je utemeljen Božiji narod kao izdvojeni entitet na ovoj zemlji, sa vidljivim pečatom toga Saveza (obrezanje), što ih je delilo od sveta.

Koncept je detalnije razvijan kada je Izrailj pozvan iz Egipta i zasnovano carsko sveštenstvo pred Bogom (Izlazak 19,5.6). Kao što smo spomenuli ranije, ovaj narod je pozvan na prvi opšti saziv Božijeg naroda na brdu Sinaj. Pisac Jevrejima poslanice opisuje novozavetnu Crkvu kao ispunjenje toga prvog sakupljanja, jer danas smo došli sveopštem skupu i crkvi prvenaca koji su zapisani na nebesima, i Bogu, koji je sima Dusija, i duhovnom životu pravednika koji su učinjeni savršenima. (Jevrejima 12,23)

Neki danas žele načiniti grubu razliku između Izrailja Starog zaveta i novozavetne Crkve, ali jedinstvo Božijeg naroda svih doba čini tu razliku netačnom. Biblija naučava da je celokupni Božiji narod jedno kroz sve vekove i da je novozavetna crkva zapravo nastavak Avrahamovog Saveza.

Na dan pedesetnice apostol petar je zaključio svoju propoved potvrdom: Jer to je obećanje dato vama i vašoj deci i svima onima koji su daleko, koliko ih god Gospod naš Bog pozove k sebi. (Dela 2,39) Poveznica sa obećanjima ide nazad u Postanje 17,7., gde je Bog rekao da će biti Bog Avrahamu i njegovom potomstvu (stvarni vernici u Boga kao što je Avraham), koji dolaze nakon njega. Ovo je temelj starozavetne biblijske religije. Petar upućuje na obećanja u ovom kontekstu kada objavljuje da Mesijin dolazak - sa potvrdom Svetoga Duha - je ispunjenje kontinuiteta započetog u Avrahamovom Savezu.

Pavle dok piše Galatima, stavlja naglasak na Avrahama kao oca vernih kroz sva vremena. Poznajte, dakle, da su Avraamovi sinovi oni koji su od vere. (Galatima 3,7) Drugim rečima, Avraham je viđen kao otac svih koji prime evanđelje po veri. Nadalje eksplicitno govori: Hristos nas je iskupio od kletve zakona time što je on postao kletva za nas, jer je napisano: Neka je proklet svako ko visi na drvetu, da Avraamov blagoslov dođe na mnogobošce u Hristu Isusu, da mi posredstvom vere primimo obećanog Duha. (Galatima 3,13.14)

Nastavlja: Ako ste pak vi Hristovi, onda ste Avraamovo potomstvo, naslednici po obećanju. (Galatima 3,29) Pavle jasno uči o jedinstvu novozavetne Crkve sa Avrahamovim potomstvom, starim Izrailjem. Zato je Crkva novozavetnog razdoblja nekada opisivana kao novozavetni Izrailj.

Neki novozavetni opisi Crkve

Novi zavet nam daje nekoliko slika Crkve. Prvo, vidimo crkvu opisanu kao Hristovo Telo (Efescima 1,23; 2,16; 4,4; 1.Korinćanima 10,17). Apostol Pavle predstavlja Isusa Hrista kao glavu Tela (Efescima 1,23), naglašavajući važnost svih različitih delova tela što zajedno funkcionišu, svaki potrebit za određenu funkciju koju ima (vidi 1.Korinćanima 12,12-27).

Drugo, Pavle govori o odnosu Hrista sa Crkvom kao zaručnice i zaručnika. Kao takva Mu je podložna u svim stvarima (Efesicma 5,22.23), te ovakva slika postaje temelj za slavljeničku scenu kada Crkva bude zajedno sa Hristom prilikom svadbene gozbe Jagnjeta (Otkrivenje 19,6-9).

Treće, Crkva se naziva hramom Gospodnjim (Efescima 2,19-22; 1.Petrova 2,5). Svaki kamen je u građevini tamo gde je potreban, sa Hristom graditeljem ovoga hrama (Matej 16,18; Zaharija 6,12.13).

Četvrti i peti opis se odnose na Crkvu kao na kuću Božiju - ideja jednaka onoj hrama Gospodnjeg - stub i uporište istine (1.Timoteju 3,15). Ove slike su preuzete iz strukture tadašnjih građevina sa stubovima i uporištem. Crkva kao podloga istine ne treba biti nositelj Božije reči ovome svetu i graditi svoja učenja na temelju iste istine na način da bude sigurna podloga za svoje članove.

Poslednji opis koji želimo istaknuti je onaj gde su ljudi opisani kao Crkva živoga Boga (1.Timoteju 3,15). Oni koji su pozvani u spasonosan odnos pripadaju jednom istinitom, jedinom i živom Bogu.

Ključevi carstva

Biblija prikazuje Hrista kao Gospodara svoje Crkve. Isus to spominje odgovarajući na Petrovu veliku ispovest vere (Matej 16,18). Dalje govori o ključevima carstva nebeskog naglašavajući da će učenicima biti dat autoritet koijm će na zemlji vezati i razrešavati (Matej 16,19). Autoritet je ponovo pomenut u Mateju 18,18 dok je Isus opisivao način na koji bi se trebali odnositi prema zabludelom bratu. Prvo bi trebali otići njemu i ako nas ne posluša otići zajedno sa svedocima; ako i dalje odbacuje da se suoči sa svojim grehom, problem se iznosi pred celom crkvom.

Kada je reč o ovome Isus je rekao: Nadalje, kaćem vam, ako dvojica od vas na zemlji složno zamole za bilo šta što je potrebno, učiniće im to moj Otac koji je na nebu. (Matej 18,19). Ovo je značajno po tome što naglašava da ima veze sa autoritetom samoga neba, kada se čini u skladu sa Rečju. Isus ponavlja tu važnost iste stvari u gornjoj sobi nakon vaskrsenja, prilikom davanja Svog Duha učenicima (Jovan 20,22.23). Isto označava službeni prenost Njegovog autoriteta i moći na Crkvu. To je moć koaj nastavlja prebivati unutar vidljive Crkve.

Izvor te moći je Gospod Isus Hristos, koji je glava, te Crkva posedute autoritet nad nebom i zemljom. Priroda ovakve moći je duhovna - samo u području duhovnih dimenzija. Ovaj autoritet se uvežbava dok Crkva prihvata osobe u članstvo vidljive Crkve, a u nužnim prilikama isključuje druge.

Jedina knjiga zakona koju Crkva poseduje je Reč Božija i crkveni zadatak nije da načini zakone, već objavi ono tšo nam je Bog dao u pisanoj Reči. Drugim rečima, funkcija crkve nije zakonodavna, već deklarativna. To treba biti istina u formulisanju ispovedanja, katihizisa, verovanja i crkveniih knjiga kako i kada se radi o zakonskim odlukama. Ako su ove stvari verno načinjene u saglasnosti sa Rečju, vidljiva Crkva biblijski funkcioniše, a njene vođe i deklarativne tvrdnje trebaju biti u poslušnosti istoj.

Obeležja Crkve

Zbog mnoštva različitih crkava danas trebamo imati neke standarde po kojima možemo odrediti da li je određena crkva istinita Crkva ili ne. Reformatori su istupili sa tri osnovna obeležja istinite Crkve: javno propovedanje Reči, ispravno postupanje sa Svetim Tajnama i ispravno pokazivanje učeništva. Prvo od spomenutih zapravo obuhvata drugo i treće, jer ako je prisutna potpuna podložnost crkve prema Reči i javnoj proklamaciji iste, sigurno će postojati potreba za ispravnim postupanjem sa Svetim Tajnama i ispravnim praktikovanjem učeništva. Kada Crkva neprestano želi da izvršava makar dva spomenuta obeležja, već je pod uticajem prvoga obeležja prave Crkve.

Crkvena vlast

Određena osnovna načela crkvene vlasti se mogu pronaći u Pismu. Primećujemo da apostoli nisu dokazivali svoj autoritet u obraćanju svojim naslednicima ili drugim službenicima unutar Crkve. Apostol pavle u svojoj Poslanici Efescima crkvu definiše na sledeći način: Crkva je Telo Hrista Spasitelja, Glave, Onoga koji sve ispunjava u svemu (Efescima 1,22). U Poslanici Jevrejima on poredi Crkvu sa Nebeskim Jerusalimom, gde zajedno borave anđeli i duše pravednika.

Apostol Pavle u Poslanici Efescima za crkvu kaže da je Nevesta Hristova. To zapravo znači da je ona sanaslednica Njegove božanske slave i sile. Po rečima Kiprijana Kartaginskog samo je Crkvi obećano carstvo večne svetlosti, večnoga bogoopštenja.

Stvaranje i početak crkve vezuje se za dan Pedesetnice, odnosno za silazak Svetog Duha na apostole. Taj događaj predstavlja završetak istorije spasenja kroz Isus Hrista jer izlivanje Duha na čovečanstvo, ili krštenje Svetim Duhom, postaje nova služba spasenja kroz zajednicu Duha Svetoga.

Iako je Duh delao i pre Pedesetnice, on se u tom događaju pokazuje u Svojoj ipostasi, da bi istoriju Spasenja doveo do savršenstva. Time počinje ikonomija Duha Svetoga, kao onoga koji sabira narod Božiji u Hristovome telu. Jovan Zlatousti govori da silaskom Svetoga Duha na apostolsku zajednicu na dan Pedesetnice: Sin šalje darove pomirenja Božijeg sa vernima, kroz Njegovu žrtvu. Između Sina i Svetoga Duha učinila se ne samo razmena u kojoj je Sin uzeo zalog naše prirode koju je uzneo na nebo i poslao nam Svoga Duha, nego i proslavljenoga Hrista, želeži da pokaže da nas je izmirio sa Ocem, da Ga je umilostivio i poslao nam kao dar Duha Svoga. Dolazak Duha jeste znak pomirenja između Boga i čoveka u Isusu Hristu, kao što je i zaustavljanje Svetoga Duha bilo zaista znak gneva Božijeg.

Crkveno poslanje

Hristos kao kralj je dao Crkvi poslanje koje zovemo Velikim poslanjem (Matej 28,19.20). Ovo poslanje ima dva velika zadatka. Prvi je prodor po kojem je Crkva kroz sva razdoblja dužna da ide i čini sve narode učenicima; drugo je učenje okupljenih da ostanu poslušni svemu što sam vam zapovedio. (Matej 28,20).

Ponekada imamo tendenciju da razmišljamo samo o evangelizacijskom aspektu kao stvarnom ispunjenju ovoga poslanja. Pažljivo proučavaje Isusove zapovesti daje naslutiti ravnotežu između dva cilja poslanja. Ne ispunjavamo veliko poslanje ako činimo samo evangelizacijski posao negirajući poučavanje okuplenih unutar crkve, niti vršimo veliko poslanje ako samo naučavamo naše ljude ne pokušavajući dosegnuti druge sledbenike.

Ovo je jedino poslanje koje je Isus Hristos dao svojoj Crkvi. Mnogo je pritisaka danas na Crku da se uključi u različito socijalno i političko delovanje. Crkva kao Crkva, nema drugog posla osim onoga što je Isus zapovedio da se čini. Ako Crkva ne ispunjava obavezu poučavanja svojih članova o svim stvarima, tadaće hrišćani biti sposobni da se uključe u različita područja života kada je reč o hrišćanskoj etici.

Kada je Isus dao Veliku zapovest to je temeljio na činjenici potvrđenog autoriteta nad svakim životnim područjem (videti Matej 28,18). Crkva bi trebala da prepozna to Hristovo gospodstvo nad celim životom i da poučava svoje članove kako da se ponašaju u različitim područjima društvenog živoga. Tada bi hrišćani trebali izlaziti sa ovim načelom prilikom svih kontakata unutar društva. To čine kao pojedinci ili možda u saradnji sa ostalim hrišćanima kroz volonterske organizacije kao što su školske grupe, politički aktivne grupe i pomoći da bi se gladni nahranili - ali ne kao crkva.

Jedinstvo i razlike u Crkvi

Prva Crkva je uspostavila popriličan broj različitih zajednica. Ako razmotrimo koliko se duša obratilo na dan Pedesetnice kratko nakon toga (vidi Dela 2,41; 4,4; 6,7) možemo zaključiti da se ovo veliko telo nije moglo naći na jednoj lokaciji. Crkva je imala različite zajednice po Jerusalimu, kao što su i Jevreji imali mnoštvo sinagoga u gradu. Kada Pavle spominje Crkvu u Jerusalimu, govori o tim grupama manjih zajednica koje su sačinjavale Crkvu u tom gradu. Slično je bilo i sa crkvom u Efesu, jer tako veliki grad je sigurno imao više zajednica.

Vidimo u Poslanici Filimonu da se zajednica sastajala u njegovom domu (Filipljanima 2), ali u istom gradu Kolos postojala je zajednica koja se sastajala u Nimfinom domu (Kološanima 4,15). Iz ovih nekoliko prikaza vidimo da je pojam crkva katkad označavao lokalnu zajednicu kao i zajednice grada ili regije. Tokom novozavetnih vremena ne možemo videti Crkvu podeljenu u denominaciju - to je bio kasniji razvoj kroz crkvenu istoriju.

Istočna i Zapadna grana hrišćanstva je već postojala pre protestantske reformacije. Nakon reformacije nastaje cepanje Zapadne crkve na brojne različite grane, koje danas nazivamo denominacijama. Ove grupe su uopšteno sadržavale različita teološka uverenja.

Iz Hristove velikosvešteničke molitve je jasno da teži za crkvenim jedinstvom (Jovan 17,21-23). Oblij jedinstva za koji mogli, naravno, nije prisilno organizacijsko jedinstvo u kojem bi crkve trebale nastaviti da imaju grube teološke različitosti. Nakon što je spomenuo jedinstvo koje ima sa Ocem, sasvim sigurno je mislio na duhovno jedinstvo, ne samo organizacijsko jedinstvo. To je vrsta jedinstva za kojom bi trebali tragati u Crkvi danas.

Trebamo razvijati biblijski ekumenizam i raditi na jedinstvu svih hrišćana koji čvrsto stoje na Svetom pismu kao Božijoj reči, da bi mogli pokazati oblik jedinstva za koji je Isus molio u velikosvešteničkoj molitvi (videti Jovan 17).

Pitanja za ponavljanje:

1. Kako bi napravili razliku između Crkve kao vidljive i nevidljive? Šta nama to zapravo znači?

2. Koji su biblijski temelji za održanje vidljive Crkve kakva bi trebala biti?

3. Kako je vidljiva Crkva jedna kroz sva vremena biblijske istorije?

4. Koje su neke od slika korišćene za opis Crkve?

5. Kakav autoritet ima vidljiva Crkva? Zašto?

6. Šta obeležava pravu Crkvu?

7. Šta je poslanje Crkve? Kako bi trebalo izgledati poslanje?

Pitanje za diskusiju:

1. U čemu se sastoji pravi razlog za napuštanje određene crkve?

2. Kakvog je oblika vaša denominacija? Da li je biblijski utemeljena?

3. Da li je bitno pripadati grani vidljive Crkve? Zašto bi se trebali priključiti Crkvi? Šta su nedostaci ne priključivanju Crkve?

4. Zašto pripadate svojoj crkvi? Kakve koristi imate kao članovi svoje crkve? Kako vaša crkva pridonosi vašem duhovnom napetku?

5. Kako bi Crkva trebala voditi računa po pitanju pobačaja, mogućeg nuklearnog rata i gladi miliona ljudi?

DODATAK:

Crkva držeći se vere jedanput predane svetima ispoveda:

Svoju veru u Sveta pisma, Staroga i Novoga zaveta, prihvatajući Reč Božiju za jedini vodič vere i prakse;

Svoje verovanje prema Veroispovedanjima: Atanasijevom, Nikejsko-carigradskom i Apostolskom;

Svoju veru u božansko uspostavljanje Svetih Tajni krštenja i Gospodnje večere, zatim u doktrine o milosti Božijoj, onako kako su definisane u Trideset devet člana vere;

Crkva priznaje i pridržava se eipiskopata, ali ne kao Bogom danog prava, već kao drevnog i poželjnog načina vođenja crkvene zajednice.

Crkva istrajava u liturgiji, koja nije važnija niti represicna prema dlobodnoj molitvi, prihvatajući revidiranu Knjigu zajedničke molitve iz 1662 godine., uz pridržavanje pune slobode, da izmeni, skrati, doda, zatim uradi izmene i dopune iste, da bi se na najprimereniji način poslužilo potrebama vernika pod uslovom da sadržaj vere ostane očuvan.

Crkva odbacuje i osuđuje, sledeće pogrešne i čudne doktrine, kao suprotne Božijoj Reči:

Prvo, da Crkva Hristova, postoji samo ako postoji prema jednom redu ili obliku crkvene zajednice.

Drugo, da su hrišćanski sveštenici, na nebi poseban način sveštenstvo, drugačije nego što su svi vernici carski sveštenici.

Treće, da je časna Trpeza oltar, na kome se Telo i krv Hristova, iznova prinose Bogu Ocu.

Četvrto, da je prisutnost Hrista u Večeri Gospodnjoj, bila stvarna u elementima hleba i vina.

Peto, da je nanovorođenje nerazdvojivo povezano sa krštenjem.